1996. godine Planinarski savez Zagreba pokrenuo je akciju Velike stijene svijeta koja ima za cilj da se prepenju neke najveće ili najpoznatije stijene na svim kontinentima po mogućnosti novim pravcima. U okviru tog projekta dosad su uspješno realizirane ekspedicije u Sjevernu Ameriku (Yosemite) zatim u Afriku (Mali) te na Grenland.
Ove godine na redu je bila Južna Amerika. Odlučili smo se za malo poznati predio u južnom dijelu Čilea: dolinu rijeke Cochamo. U tom predjelu nalazi se nekoliko velikih stijena, ali zbog svoje nepristupačnosti malo je bilo penjačkih ekspedicija. Područje je penjački otkriveno tek 1997. godine zahvaljujući maloj grupi engleskih penjača koji su došli provjeriti informaciju dobivenu od jednog lokalnog gauchosa.
Na put smo krenuli trojica Splićana (Ivica Matković, Karlo Ružić, Joško Purko) i ja Boris Čujić iz Svete Nedjelje kao vođa ekspedicije.
Nakon 14 sati leta stižemo u Santiago, glavni grad Čilea. Stižemo usred tamošnjeg ljeta tako da su temperature visoke, čak do 32 stupnja. Dočekuje nas tamošnji Hrvat Vinko Tomulić rodom sa Raba, koji nam je uvelike olakšao naš boravak u Čileu. U Santiagu nam se pridružuje i Tin Ilakovac, penjač iz Zagreba koji živi u San Franciscu.
Odmah slijedeći dan letimo dalje na jug prema 1000 km udaljenom lučkom gradu Puerto Monttu, najvećem u ovom dijelu Čilea. Tu nas dočekuje Jure Vukić rodom iz Mandaline pod Velebitom. I njemu moramo zahvaliti da je naš boravak u Čileu bio uvelike olakšan.
U Puerto Monttu boravimo još jedan dan koji koristimo za snabdijevanje potrebnom opremom i hranom za petnaestak dana koliko mislimo boraviti pod stijenom.
Slijedeći dan Jure nas pick upom prebacuje do malenog ribarskog naselja Cochamo. Vožnja je ugodna i impresivna. U daljini vidimo zasniježene vrhove vulkana kojih u ovom dijelu Čilea ima podosta. Objektivi naših fotoaparata najviše su usmjereni prema vulkanu Osorno koji ima vrlo pravilan piramidalni oblik.
Nakon dva i pol sata vožnje stižemo u Cochamo. Pred naseljem mnogo ribarskih brodova leži u mulju. Razdoblje je oseke, no more nam se čini nekako predaleko. Tek kasnije saznajemo da se razina vode spušta odnosno diže čak do sedam metara! U selu se moramo dogovoriti za najam konja. Unajmljujemo tri konja koji će na svojim leđima nositi svu našu opremu. Tu je naravno i lokalni gaucho (kauboj) koji je ujedno i vodič.
Malo dalje od sela počinje dolina rijeke Cochamo koja se na tom mjestu ulijeva u more.
Odavde kreće i tzv. put gauchosa kojim se u četiri dana konjima može stići do Argentine.
Pred nama je pet sati hoda kroz prašumu po vrlo blatnoj i teško prohodnoj stazi. Ovo područje je dosta kišovito, možda i sa najviše kiše u ovom dijelu Južne Amerike. Zbog toga je raslinje visoko i vrlo gusto. Ukoliko se želite probiti do nekog mjesta do kojeg nema staze to je moguće samo uz pomoć machete, a sam proboj staze vrlo je dugotrajan i naporan.
Polako se probijamo i navikavamo na blato i vlagu. Nad nama su stabla alercea, druge najstarije biljke na svijetu. Neka stabla živa su već preko 3500 godina. Zbog svoje veličine i ljepote alerce je bilo sveto drvo najstarijeg poznatog naroda iz ovih krajeva - Mapuche indijanaca. Oni su ga zvali lahuen.
Nakon napornog i pomalo dosadnog hoda kroz tunel od drveća i biljaka, stižemo na poveću livadu La Junta gdje postavljamo bazni logor, a već dan kasnije čeka nas najgori dio puta - proboj do podnožja stijene Cerro Trinidad gdje namjeravamo penjati novi smjer.
Staza je vrlo strma i blatna a ruksaci puni i teški. Svaki nosi po 40 kila hrane i opreme. Nakon 3 i pol sata padanja i spoticanja pred nama se uzdiže stijena Cerro Trinidada. Direktno nad našim glavama. Prizor je nezaboravan. Podnožje prepuno šume i iznad nas okomiti čisti granit 800m u visinu.
Pod stijenom na malenom platou postavljamo šatore i uređujemo 'kuhinju'.
Odmah slijedeći dan moj dugogodišnji partner Ivica i ja počinjemo sa penjanjem novog smjera. Stijena je čvrsta ali ne nudi mnogo mjesta za postavljanje međuosiguranja tako da je penjanje dosta rizično. Uspjeli smo se popeti tek tri dužine, oko 150 m, nakon čega nas kiša prisiljava na uzmak. Poučeni savjetom engleskih penjača brzo se odlučujemo na spust. Naime, i nakon najmanje kiše u samo par minuta stijena se pretvara u veliki slap koji bi penjača jednostavno mogao pomesti.
Slijedećih pet dana kiša ne prestaje i prisiljava nas na boravak u šatorima što je poprilično psihički naporno. Samo ležimo i jedemo. To nas polako ubija. Nakon što je kiša prestala cijeli dan smo potrošili na sušenje opreme.
Tek dan nakon toga ponovo krećemo u stijenu. Nismo došli niti na početak smjera a ono opet kiša. Povratak u šator.
Tek slijedeći dan konačno se razvedrilo tako da rano ujutro počinjemo sa usponom.
Polako napredujemo nastojeći se osiguravati što bolje možemo iako je to obzirom na kvalitetu stijene dosta teško. Na pojedinim mjestima dosta je algi i mahovine koja je još uvijek vlažna pa nam penjačice proklizavaju. Sve su pukotine zapunjene zemljom tako da je klinove i ostala pomagala vrlo teško postavljati. Najveći problem nam predstavljaju široke pukotine za koje trebamo specijalna pomagala tzv. friendove. Onih najvećih i najskupljih nemamo dovoljno.
Isto tako moramo paziti da ih u toku određene dužine ne postavimo previše, tako da nam ostane za izradu sidrišta.
Najviše muka zadala nam je široka pukotina negdje na polovici stijene, preuska da se čovjek uvuče unutra a preširoka da se penje kao ostale pukotine. Ipak, godine penjačkog iskustva omogućile su da i taj problem relativno brzo savladamo, iako smo morali na tom mjestu ostaviti dio užeta koji nam je zapeo u dubini pukotine. Nastavljamo dalje sa vrlo sumnjivim međuosiguranjima. Na svu sreću stijena je sve položenija i nakon 10 sati penjanja nalazimo se na vrhu Cerro Trinidada. Sretni smo i zadovoljni jer smo relativno brzo ostvarili glavni dio našega plana - penjanje novoga smjera. Smjeru dajemo ime Velebit prema našoj najdražoj planini.
Pogled sa vrha je fantastičan. Svud uokolo većinom neosvojeni vrhovi i doline u koje vjerojatno ljudska noga još nije kročila. U daljini se u suncu kupa 3800 m visoki vulkan Cerro Tronador. Daleko na obzoru vidimo stjenovite igle ponad Argentinskog grada Barilochea.
Vrijeme je prekrasno i najradije bi ovdje i ostali no čeka nas silaz po ne baš prijaznoj stjenovitoj jaruzi punoj odrona. No, nakon uspješnog uspona sada nam to više nije tako veliki problem.
Prolazimo podnožjem smjera i odlučujemo se da odmah skinemo fiksirana užeta iz donjeg dijela smjera jer iako smo umorni, pomisao da bi još jednom morali u spomenutu jarugu daje nam snage još i za taj napor. Pred sam kraj dana izmučeni ali sretni i zadovoljni stižemo u bazni logor.
Uzimamo dan odmora, a zatim se odlučujemo da pred sam kraj našeg bivanja u dolini Cochamo ispenjemo još jedan smjer. Izabrali smo smjer Mister M u stijeni Piedra de Gorilla.
Radi se o 550 visokom smjeru u kojem nema niti jednog klina, dakle sve moramo sami postaviti. Penje se isključivo po otvorenim pukotinama. Neke dužine bile su nam poprilično zanimljive i izazvale su isto tako zanimljive reakcije i neke ne baš kulturne izraze nezadovoljstva i nervoze. Ipak, i taj smjer uspijevamo savladati u jednom danu. Silaz je također bio zanimljiv. Obzirom da su spustovi užetom namješteni uskim kanalom u stijeni kroz kojeg teče potok, to je više nalikovalo na canyoning nego na klasično spuštanje užetom.
Nakon višesatnog silaska, potpuno mokri stižemo u logor u kojem nas za večeru čeka samo bljutavi pire krumpir. Naime, zalihe hrane su se zbog loše procjene prilikom kupovine u međuvremenu potrošile. Zbog toga smo morali odustati od daljnjih planova za penjanje, pogotovo od planova za penjanje još jednog teškog prvenstvenog smjera. Planovi za budućnost više su se vrtili oko toga što će tko pojesti i popiti kad se vratimo u civilizaciju.
No do toga još moramo čekati.
Slijedeće jutro mukotrpan silaz sa teškom opremom do velike livade La Junta. Odlazimo do postaje Campo Aventura odakle radio vezom naručujemo konje za slijedeći dan.
Pred kućom u velikoj drvenoj posudi ispiru se tek iskopani krumpiri. A mi gladni ...
Domaćici pokušavamo objasniti da želimo krumpire, ona uzima motiku vadi ih iz zemlje i trpa u vrećicu. Nismo ih htjeli u tom obliku nego malo ukusnije. Kako da objasnimo što nam je na pameti. Mahnito po rječniku tražimo spasonosnu riječ: Fritas (Prženi). Papas fritas! To, to hoćemo! Ni više ni manje nego dvije kile u pet tura spravljeni bili su nam najbolji ikad pojedeni krumpiri.
Sada se može dalje. Pomoću žičane željeznice prelazimo na drugu stranu nabujale rijeke Cochamo gdje ćemo pričekati konje. Slijedilo je ponovno pet sati marša kroz džunglu do sela Cochamo gdje nas je sada već prijatelj Jure Vukić došao pokupiti. Žedni i željni osvježenja u malom lokalnoj trgovini naručujemo hladnu pivu. Kako smo je dobili u neupotrebljivom agregatnom stanju - dakle smrznutu, možda prvi puta u životu svog prijatelja i penjačkog partnera Ivicu vidim iznerviranog i agresivnog. Konzerva zaleđene pive odletjela je u daljinu i umalo pogodila lokalnog policajca.
Nakon dana boravka i relaksacije u Puerto Monttu i dvanaest sati vožnje autobusom vraćamo se u Santiago.
Preostalo vrijeme koristimo za razgledavanje grada. Santiago je sa svojih preko šest milijuna stanovnika pravi južno američki velegrad. Arhitekturom novijih dijelova naliči na gradove sjeverne Amerike. Najljepše građevine se ipak nalaze u centru i podsjećaju na vremena Španjolskih osvajača. Arheološki muzej u kojem se nalaze predmeti gotovo svih kultura sa područja Južne Amerike najviše nas je impresionirao. Prolazimo i pored palače vlade u kojoj se prilikom Pinochetovog vojnog udara ubio tadašnji predsjednik Salvador Allende.
Interesantno da suprotno našim predrasudama većina Čileanaca koje smo sreli pamti Allendeovu vladavinu kao period siromaštva i gladi a dolazak Pinocheta, unatoč vladavini vojne hunte kao povratak blagostanja. 10 000 ubijenih u tom periodu nitko više ne spominje.
Današnji Čile uživa u demokraciji iako standard još uvijek nije tako visok. Plače su niže nego u Hrvatskoj ali u usporedbi sa nekim drugim Južnoameričkim zemljama bitno bolje se živi. Ipak, siromašna naselja favele na rubovima Santiaga i lučkog Valparaisa nisu ostala skrivena našim očima.
Dan prije povratka u Hrvatsku iznajmljujemo automobil ne mogavši izdržati a da ne obiđemo poznate plaže Rinaca i Vina del Mar o kojima smo se prije naslušali kao o nečem što obavezno moramo vidjeti.
Na putu prema Atlantskoj obali zaustavljamo se u najpopularnijem čileanskom sportskom penjalištu Las Chilcas. Konglomeratna stijena nudi lijepe smjerove, no ambijent je nesukladan tome. Samo nekoliko metara iza naših leđa prolazi najprometnija cesta Južne Amerike: Panamericana. Nakon nekoliko ispenjanih smjerova kojima smo impresionirali dvojicu lokalnih penjača odlazimo dalje. Konačno obala: pješčane plaže prepune turista koji se sunčaju, more u kojem se ne može kupati, stotine automobila gotovo na samim plažama, ogromne kućerine i neboderi koji se gotovo nadvisuju nad plaže... Onaj tko je ovo nahvalio ne zna što je more i nikad nije vidio Jadran. Ne čudi zašto nam je u sjećanju dublje zarezan restoran u kojem za 40 kuna možeš jesti koliko god želiš...
Sa mislima na naš Jadran, Paklenicu i ostale naše ljepote nakon tri tjedna boravka u Čileu sjedamo u avion. Još jedna ekspedicija projekta Velike stijene svijeta uspješno je okončana.
No put vodi dalje...
Ispenjani smjerovi:
Cerro Trinidad: prvenstveni smjer Velebit: 8- / A1, 550m, 26.-30.01.2004. (Ivica Matković, Boris Čujić)
Piedra de Gorilla: Mister M: 7, 500m, 02.02.2004. (Ivica Matković, Boris Čujić)
Dosadašnje ekspedicije projekta Velike stijene svijeta:
1996 - Grenland - Igdlorssuit Havn tower - smjer Ujarak: 7+ / A3, 800m
1997 - U.S.A. - Yosemite - El Capiten - smjer Zodiac: 6 / A2+, 650m
1999 - Mali - Kaga Tondo - smjer Croatica: 8- , 600m
Suri Tondo - Francuski smjer: 8 , 600m
Zahvale:
Planinarski savez Zagreba (avionske karte), Općina Sveta Nedjelja, Lanex, Iglu šport.
Članovi ekspedicije posebno se zahvaljuju čileanskim Hrvatima na pruženoj pomoći a naročito slijedećim osobama i ustanovama: Vinko Tomulić, Jure Vukić, Vjekoslav Rafaelli, Hrvatski stadion Santiago
