U vremenu od 8. - 11.08.2002. u Sutivanu, na otoku Braču održavao se festival extremnih sportova Vanka regule 2002. Budući da je to zapravo i jedini ljetni happening ovakve vrste u Hrvatskoj, koji svake godine privlači sve veći broj natjecatelja i gledatelja, te je u programu festivala sve više zastupljeno penjanje, jednostavno nisam mogao, a da ne otiđem tamo.
Prognozeri su već i par dana prije najavljivali kišu baš u vrijeme održavanja festivala, ali nije valjda da jedna ljetna kišica može omesti tijek jednog takvog događaja. Vođen tom mišlju, bez obzira na crno nebo poviše mene, 9.8. ulazim na trajekt za Supetar. Već negdje na pola puta kiša je počela padati, ali je ubrzo stala. Crno nebo svuda okolo samo na Braču sunce!
U Sutivanu su se radile završne pripreme za Ice climbing summer session koji je bio planiran za tu večer. Dan sam proveo u kupanju i zezanciji sa mnogim penjačima koji su se tu već okupili. Kako je dan prolazio vrijeme se sve više i više pogoršavalo tako da se uskoro nije vidio ni Split ni okolica. U Splitu je pljuštalo skoro čitav dan, a mi smo se još uvijek sunčali.
Oko 17h spektakularnim penjanjem na zvonik župne crkve u Sutivanu službeno je i otvoren fesitval Vanka regule 2002. Irena Palošek-Vrsalović i Ivica Matković su se bez većih poteškoća popeli na vrh zvonika i izvjesili hrvatsku zastavu. Već na otvorenju se okupio velik broj ljudi, a u publici je bilo više foto aparata i kamera nego što ih se može pronaći na nogometnim utakmicama.
Biciklistički happening trial bike show odgođen je, nakon 15 minuta, zbog nevjerojatnog pljuska ... Oko 21h pljusak je konačno prestao i bilo je vrijeme za nešto što se po prvi put moglo vidjeti u Hrvatskoj. Vanka regule opravdao je svoj naziv jer je organizator usred ljeta organizirao penjanje u ledu. Led je, u ovom slučaju, zamijenio stiropor, a prvi je navukao dereze na noge i uhvatio cepine Joško Božić, sin proslavljenog Stipe Božića.
Publika je zapanjeno gledala kako Joke s lakoćom savladava stiropor i kako se vješto snalazi u 'suhom' dijelu stijene bez skidanja opreme.
Svi su se redom 'zapalili' i htjeli okušati u ice climbingu, pa je organizirano i natjecanje. Za razliku od Joke, natjecatelji su penjali bez dereza, znači ili bosi ili u vlastitoj obuči, te su također trebali doći do vrha 18-metarske stijene koristeći se čitavo vrijeme cepinima - i u suhom dijelu.
Atmosfera je bila toliko dobra da se nitko živ nije maknuo s mjesta događanja kad je opet počela padati kiša. Kao veliki kreativci pokrili smo se suncobranima i windsurf jedrima, te nastavili promatrati. Muzika je treštala, promet zaustavljen, navijalo se, pljeskalo i bodrilo natjecatelje za svaki centimetar uspona. I tako sve do ponoći.
U stiroporu se okušalo 10-ak natjecatelja i 4-natjecateljice, a najbolji su nagrađeni zaista vrijednim nagradama. Nakon ovog nezaboravnog iskustva uputili smo se na večernji tulum.
Priče o sinoćnjem dobrom provodu privukle su idućeg jutra još više znatiželjnika, i naravno, penjača. Održavalo se natjecanje u slobodnom penjanju Sutivan open. Prijavilo se 36 natjecatelja (24m + 12ž) iz Splita, Zagreba, Pazina, i Slovenije.
Uz mix vrijeme; sunce - oblak, sunce - oblak, kvalifikacije su jako dobro odrađene i penjači i penjačice su se zaista iskazali. Atmosfera je i opet bila više nego dobra: muzika, navijanje... a publike je bilo svugdje: oko stijene, na balkonima, prozorima, pa čak i u moru.
U finale su se plasirale sve žene, te 14 muškaraca. Najmlađi natjecatelj na Sutivan open je bio Ivo Kolak iz Splita kojem je tek 14 godina i ovo mu je bilo prvo natjecanje.
Nakon kvalifikacija, a prije finala, prebacili smo se na projekciju dokumentarnih
filmova Stipe Božića o u svijetu poznatom i proslavljenom slovenskom penjaču/alpinisti/himalajcu/i
totalnom luđaku - naravno o Tomažu Humaru, čovjeku kojem svi skidamo kapu zbog
njegovih vratolomija. Više o njemu možete saznati na (www.humar.com)
Prvi od filmova je bio RETICENT WALL, a drugi DHAULAGIRI EXPRESS.
Okupljeni gledaoci naprosto su ostali bez daha, zaprepašteno gledajući njegove ludorije i podvige.
Nakon projekcije, odlučilo se da će se finale održati bez obzira na kišu. Dvije natjecateljice su uspjele penjati, a onda je kiša pojačala pa se finale odgodilo za nedjelju ujutro.
Kiša je padala čitavu noć, a ujutro se vrijeme malo smirilo.
Finale je nastavljeno. Uz sitnu kišu i mokre grifove natjecateljice su jako dobro penjale i na kraju su tri došle do samog vrha smjera/stijene. Zbog toga je bilo potrebno organizirati superfinale za njih tri, tj. otežati im smjer kako bi se napravila klasifikacija. Nakon kišne pauze, Sonja Šmid (SLO), Irena Palošek-Vrsalović i Maja Roboz, penjale su muški finalni smjer i na kraju smo dobili pobjednicu.
Prvo mjesto je zauzela Sonja, drugo Irena, a treće Maja.
Ne moram posebno naglašavati da je nakon toga opet uslijedila kišna pauza, da bi konačno započelo finale u muškoj konkurenciji.
Opet se, s obzirom na loše vremenske uvijete, okupio velik broj gledatelja kojih je bilo sve više kako je natjecanje odmicalo.
I penjači su penjali više nego dobro i nisu se pretjerano nervirali zbog loših vremenskih uvjeta, stalnih prekida i sl. Sve je vodilo ka tome da ćemo i u muškoj konkurenciji gledati superfinale između prošlogodišnjeg pobjednika Zdravka Cerovca, koji je jedini došao do vrha, i Ivana Lisice kojem su falila dva pokreta do vrha. Nažalost, Ivan je, možda malo i prekasno, spušten na zemlju jer je prema mišljenju suca nogom dirao spit. Budući da to nije vidio nitko iz publike osim suca koji i nije bio baš nazočan duhom na natjecanju, krenulo se u pregledavanje video snimke. Ustanovljeno je da je Zdravko u jednom trenutku dodirivao spit, ali on nije spušten, a zbog lošeg kuta snimanja se nije moglo sa sigurnošću utvrditi da li je Ivan zaista dodirivao nogom taj spit.
Zbog toga mu je pružena još jedna šansa, ali je opet spušten jer je prema mišljenju većine, tada dirao spit.
Nakon toga su rezultati bili poznati i krenulo se sa dodjelom nagrada.
U muškoj konkurenciji prvo mjesto je osvojio Zdravko Cerovac, drugo Andrej Trobec (SLO), a treće Ivica Matković.
Postavljač smjerova je bio Tomaž Rant (SLO) koji već dvije godine rado dolazi kod nas i postavlja smjerove/probleme na natjecanjima, a glavni sudac je bio Nebojša Jurijević iz Splita. Mislim da su oba odradila jaaako kvalitetan posao.
Tomaž je čitavo vrijeme neumorno radio svoj posao, vukao natjecanje, te neprestano sušio mokre oprimke ne bi li natjecateljima osigurao zadovoljavajuće uvjete.
Nebojša je vrlo dobro odradio noćni posao (tulumarenje i sl.) pa ovaj službeni dio nije shvatio baš ozbiljno. Mnogo je puta 'uhvaćen' kako ne prati penjača u stijeni, već pleše, piše porukice na mobitel i sl. Njegova je pažnja bila nepodijeljena jedino kod ženskog finala. Zbog svoje očigledne slabosti prema 'slabijem' spolu opraštao je greškice koje muškarcima nije. Kod muškog je finala češće bacao pogled na publiku gdje je bilo mnogo lijepih djevojaka. Dio grešaka mu se možda može i oprostiti jer je imao pune oči posla!
Na ovogodišnjem Vanka regule uvjerio sam se da su i kod nas extremni sportovi sve popularniji. Organizator bi slobodno mogao dodijeliti jednu skupnu nagradu publici za upornost jer su se, bez obzira na kišne pauze i vrijeme slično onom u Engleskoj, iznova vraćali da bi pratili zbivanja - u stalno rastućem broju.
Organizatoru sve pohvale na ovom jako dobro organiziranom happeningu!
Službene stranice festivala možete pronaći na (www.vankaregule.com)
