U periodu od 21.01. do 10.02.2004. godine u Čileu smo uspješno odradili Hrvatsku penjačku ekspediciju koja je sastavni dio projekta Velike stijene svijeta. Nakon Sjeverne Amerike, Grenlanda i Afrike na red je došla Južna Amerika. U penjačkom timu bili su Boris Čujić iz Zagreba, Tin Ilakovac koji živi u San Franciscu, Ivica Matković iz Kaštela, Karlo Ružić i Joško Purko iz Splita.
Nikad prije nisam letio s avionom, a sad ću preletjet tisuće kilometara. To mi je bila jedna od mnogo misli koje su mi se vrtile po glavi dok smo kod Borisa u Sv. Nedjelji razvrstavali penjačku opremu po ruksacima. Nismo mogli imati više od 20 kg plus 7 kg ručne prtljage po osobi. 21. siječnja smo se uputili iz Zagreba avionom za Pariz. Nakon pola dana čekanja krenuli smo za Buenos Aires pa zatim za Santiago de Chile. Tamo nas je dočekao naš čovjek Vinko Tomulić koji nam je pomogao više nego smo mogli očekivati. Tin nas je također čekao u Santiagu. Stigao je dan prije iz San Francisca. Dan nakon dolaska u Santiago smo se uputili avionom za Puerto Montt koji je 1000 km južno. Dole su nas na aerodromu dočekala također dva naša čovjeka, Jure Vukić i Vjekoslav Rafaelli. Oni kao i Tomulić desetljećima žive u Čileu.
Vukić i Rafaelli su nam organizirali prijevoz kojim smo već idućeg dana bili prevezeni do sela Cochamo. U selu unajmljujemo tri konja i kauboja - vodiča. Pješačili smo uhodanom stazom kroz prašumu, a konji su nam nosili opremu i hranu. Nakon otprilike pet sati hoda kroz prašumu, gazeći po blatu i povremeno prelazeći preko potoka stigli smo u dolinu pod stijenu Cerro Trinidada. Prizor je bio fenomenalan. Oko nas na sve strane su granitne stijene od kojih je najimpozantnija bila ona Cerro Trinidad a podnožja su obrasla prašumom.
Napravili smo bazni logor nedaleko rijeke Cochamo, na pašnjaku gdje su često boravile krave čiji vlasnici su pastiri koji tuda imaju svoje posjede. Pripremili smo svu potrebnu opremu i hranu za odlazak do stijene. Sutradan po oblačnom vremenu uputili smo se preko rijeke put Cerro Trinidada. Imali smo oskudne informacije o stazi kroz prašumu pa smo se u početku malo gubili dok nismo našli izmačetaren put kojim smo stigli do stijene. Boris, Ivica i Tin su ostali u podnožju stijene i podigli šatore, a Karlo i ja smo se spustili u dolinu da bi se nakon dva dana po kiši vratili s ostatkom opreme i hrane.
Boris i Ivica su započeli prvenstveni uspon ali su nakon ispenjanih 150-200m morali odustati zbog velike kiše koja je stvarala slapove u stijeni. Idućih par dana smo svi proboravili u šatorima i obilasku okolnih stijena. Kiša je često padala i bilo je besmisleno nastavljati s dovršenjem smjera po takvom vremenu. Svi smo imali istu želju - da ošine sunce bar 3-4 dana da se dovrši smjer. Sreća naša da je sunce napokon došlo; imali smo četiri dana sunca bez ijednog oblaka na nebu. Zbog izgubljenih dana, jako komplicirane stijene za penjanje i oskudice hrane, reducirali smo penjanje u dvije naveze i snimanje u stijeni.
Dogovoreno je da Boris i Ivica dovrše smjer prije novih kiša, a mi da budemo potpora u svakom pogledu. Pošlo nam je za rukom da se još za lijepa vremena smjer ispenje do vrha. Smjer je dobio ime Velebit s ocjenom 8- / A1 a dug je oko 550-600 m.
Dan prije povratka u dolinu ispenjan je postojeći smjer Mister M s ocjenom 7, 500m u stijeni Piedra de Gorilla u blizini Cerro Trinidada. Svi smo bili sretni zbog toga što je ostvaren uspjeh i što se konačno vraćamo u svijet.
Na povratku smo također imali organiziran transport opreme konjima. Nakon pet sati pješačenja smo stigli do sela Cochamo gdje je po nas došao Jure Vukić i odvezao nas u Puerto Montt. Od tu smo se vratili autobusom u Santiago i posljednja dva dana boravka u Čileu smo imali smještaj i hranu u Hrvatskom klubu Estadio Croata.
Imali smo jedan cijeli dan na raspolaganju za turistički obilazak pa smo ga iskoristili za odlazak na uređeno penjalište. Otišli smo u Las Chilcas, 60-ak km od Santiaga, na jedno od najpoznatijih uređenih penjališta u Čileu. Trebalo nam je malo odmora od granita, kišnog vremena i noćnih temperatura od 5-6 °C. U Las Chilcasu smo imali konglomeratnu stijenu, ljetno sunce i temperaturu. Proveli smo malo vremena penjući se, a zatim smo se uputili do obale Pacifika da vidimo more, plaže, ...
Mogu vam reći da je Čile lipa zemlja, da je kod njih 9% nezaposlenih, da su 5-10 godina ispred na po standardu, ali nema do našeg mora, našeg Velebita i svega ostalog.
