Tekst i fotografije: Lija, Sandra, Žile, Zlodre
Pripadajuću photo galeriju pogledajte ovdje.
... početak 20. st.
U šumama Fontainbleaua sa jednog slopera se skočilo na drugi.
Rođen je bouldering.
... istog stoljeća početkom 90-tih godina
Frenky je napumpa podlaktice na splitskom Lovrincu.
Prvi bouldering u našem kraju.
... nekoliko godina poslije
Chris Sharma - Rampage Video ...
Skužili smo duboku lipotu boulderinga.
... PAKLENICA
Sve ima neki razlog, pa tako i gomile velikih blokova koje su Anića kuk i ostali velikani istresli sa sebe na livade Anića luke i ostale kutke tog dragog mjesta.
Razlog je dakako - bouldering!
Stariji alpinisti su ponekad, još prije dvadesetak - tridesetak godina, ubijali vrijeme na takvim minijaturama, ali prvi pravi bouldering u kanjonu ipak je novijeg postanka.
Kad uđete u kanjon sa crash-padom na leđima brzo ćete shvatiti koliko je takav pogled na sve što vas okružuje drukčiji od onog uobičajenog. Bouldering je vrsta reciklaže jer se ne odbacuje ni najmanji kamenčić, sve je iskoristivo i svugdje se mogu naći barem dva-tri luda pokreta. Uz malo kreativnosti i smisla za igru, dan i koža sa jagodica vrlo brzo otiđu.
Boulderi su razasuti cijelim putem od ulaza u park, pa do livade podno Anića kuka i
ne zna im se broj. Najviše ih je upravo na popularnoj livadi Anića luci gdje su naslagani jedni na druge pa je strunjača (crash-pad) možda i najbitniji dio opreme. Prevladavaju uglavnom oštra hvatišta, male ljuskice i puno, puno rubova. Najzanimljiviji su vjerojatno boulderi u koritu pakleničkog potoka. Sve je okruglo i puno slopera koji barem djelomice podsjećaju na Fontainbleau ili Meschiju. Sa sloperima oko tebe i lošim nožištima, penjanje postaje pravi hard work. Trenutno je ispenjano više od 20-ak problema, težine do cca Fb 7b uz veliki broj projekata koji tek očekuju nekoga sa jačim prstima i psihom. Dakle doista za svakoga ponešto.
Svi smjerovi su kronološkim redom zapisani u penjačku knjigu na ulazu u park. Ponavljaju se imena nekoliko autora, uglavnom splitskih, istarskih i zagrebačkih penjača. Većina bouldera je označena bojom. Označena su obavezno početna dva hvatišta, dok kraj uglavnom nije jer se najčešće radi o vrhu bouldera na koji se izlazi nogama. Molimo buduće autore da smjerove označavaju diskretno i nenametljivo, te ih zapišu u penjačku knjigu na ulazu u park. Da bi sve ostalo u duhu pravog boulderinga potrebno se pridržavati etike koja se poštuje na većini svjetskih boulder penjališta. To se posebno odnosi na varijante gdje autori u opisu smjera brane hvatanje pojedinih oprimaka ili slično (u Paklenici rijetko za sada). Takve ideje mogu se primjenjivati na umjetnoj stijeni ali u prirodi ipak ne. Dakle, sva hvatišta vrijede, sva nožišta vrijede. Ako je boulder nekome prelagan, pa ga varijantama želi otežati do nebeskih visina, preporučujemo mu brojne projekte kojima nisu potrebne varijante da bi bili teški. Što se tiče bušenja i klesanja umjetnih hvatišta, te ostalih nebuloza - strogo zabranjeno!
Idealno vrijeme za bouldering su proljeće i jesen uz uvjet da je potok presušio. Naime, dosta zanimljivih bouldera tijekom kišnih mjeseci je prekriveno vodom što je zapravo i pravi uzrok njihove neodoljive oblosti. Ljeto je također ugodan period, a posebno kraj osmog i početak devetog mjeseca. Za prave zaljubljenike u dobar bouldering, zima je neponovljivo, a ujedno i samoubilačko razdoblje što lako razumije svatko tko barem malo poznaje zimske uvjete u kanjonu i specijalitet zvan - bura! Temperature su vrlo niske i koža se guli do krvi, ali trenje je idealno i totalna je idila; pa tko voli neka izvoli.
Pored svih idealnih uvjeta što ih Paklenica ima, bouldering je i dalje najmanje popularna disciplina. Uz nas Hrvate viđeni su samo još Slovenci i nekoliko Talijana. To je s jedne strane razumljivo ako pogledate sve te visoke vertikale oko vas. Činjenica je ipak da kanjon pruža isto toliko dobar bouldering koliko i dobro big wall penjanje, te sportsko penjanje. Dakle u Paklenici imate sve na jednom mjestu i zbog toga je ona možda jedinstvena na cijelome svijetu.
Upravo zbog slabe popularnosti, poseban je doživljaj sa crash-padom prošetati od parkirališta put gore. Nitko uopće ne razumije o čemu se tu radi, je li se to jede ili se maže na kruh, ili su možda u šumi??? Primjećuje se omalovažavanje boulderinga prvenstveno od ljudi malo starije generacije, slično onome kad su alpinisti osporavali sportsko penjanje prije dvadesetak godina. Nekima je potpuno besmisleno penjati nešto od 3-4m visine, međutim onaj tko penjanje gleda samo kroz takve parametre, čini se da je vrlo daleko od razumijevanja biti same 'igre'. Boulderi su stari koliko i cijeli kanjon, dakle nije riječ o samo još jednoj izmišljotini mlade generacije. Bit 'igre' je penjat, bilo kako, svugdje i uvijek... a u Paklenici to možete doživjeti doista u punom značenju.
Eto... zamagnezijajte sve oko sebe i guštajte!
... bouldering is not a crime!!!!
