Pripadajuću photo galeriju pogledajte ovdje.
Fotografije: Boris Koračak, Joško Purko
Napokon smo odlučili da idemo u Italiju do Pescare posjetiti obližnja penjališta. Kako i s čim da odemo nitko nikoga nije ni pitao. Tako se desilo da je pred polazak falilo novaca i opreme. Na dan polaska uspjeli smo kontaktirati Jadroliniju i dobili smo odobrenje za korištenje povlaštenih putnih karata. Srića, rekli bi mi.
Riješili smo novac, ali falilo nam je i nešto opreme. I opet srića što smo je uspjeli nabaviti po povlaštenoj cijeni u Iglu športu. Sad bi rekli 'di'š bolje'.
Na polasku nas je jedna djelatnica na carini ispitivala o penjanju i gdje to idemo. Činilo se da zna mnogo o penjanju, a ja bih rekao da smo joj samo bili sumnjivi.
U Pescari, nakon vožnje vlakom od Ancone, su nas dočekale dvije fine cure koje su nam riješile smještaj i hranu (pasta na sve talijanske načine). Da nije bilo Maje i Nevene spavali bi na ulici.
Prvo penjalište koje smo posjetili bilo je Roccamorice, do kojeg smo s osobnim automobilom došli vrlo jednostavno. Ne znam kako bi došli bez auta, jer to i nije baš prometno područje. Roccamorice je lijepo penjalište i jedno od najpopularnijih u regiji, a nalazi se u nacionalnom parku. Stijena je vapnenačka, slična našim domaćim. Penjalište ima puno smjerova s ocjenama od 5a pa naviše. Nije potrebno puno govoriti o tom penjalištu jer takvih i puno ljepših penjališta ima i po Hrvatskoj. Ipak, dobro smo se napenjali. Za odmor od penjanja su nam poslužile vožnje vlakovima, obilazak manjih mjesta koja su bila usput i noćarenje po klubovima i bircevima u Pescari pa čak i kupanje na pješčanoj plaži gdje Talijani glume da igraju picigin.
Drugo penjalište bilo je Meschia (pravi show). Ovaj put nismo imali osobni automobil pa smo koristili vlakove i autobuse. Savjetujem vam ako nemate sriće s slučajnostima nemojte ići u Meschiu bez auta. Presjedali smo iz jednog vlaka u drugi koji je polazio za dvije minute. To smo obavili slučajno na vrijeme. Od željezničkog kolodvora do Meschie smo išli autobusom za kojeg smo saznali tako što Talijani ne znaju engleski, a mi ne znamo talijanski, ali riječ Meschia otvara sva vrata. Iz autobusa u mini bus, opet samo riječ Meschia. U mini busu smo ostali samo mi i šofer, koji ne zna engleski. Komuniciranjem s rukama i koristeći riječ Meschia smilovao nam se i odvezao nas kozjim putem tik do bouldera.
Shvatili smo da je šofer rodom iz Meschie i da nas je dovezao iako mu nije bilo u voznom rasporedu za taj dan.
Na penjalištu smo se ponašali kao da nikada prije nismo ni vidjeli bouldere ni penjali ih. Oni koji su bili tamo znaju zašto je moguće tako se ponašati. Penjalište je super. Prirodno okruženje, šuma, bouldera na sve strane, pijesak, livadice i naravno - sloperi. Stijena je vapnenačka, a naizgled kao pješčenjak. Jedna od mojih penjačkoh želja bila je penjati po sloperima i čuti onaj udarac dlanom po hvatištu. Sloper je zakon!
Na stablima su pričvršćene table s oznakom 'privatni posjed' što bi značilo da su svi ti divni boulderi nečije privatno vlasništvo. Od jednog penjača iz Ancone koji se tamo zatekao saznali smo cijelu priču o 'zatvorenom penjalištu'.
Naime, jedan Talijan, penjač sa sjevera posjekao je nekoliko stabala i raskrčio prostor do nekih novih bouldera u namjeri da napravi nove smjerove. Za dopuštenje nije pitao jedinog vlasnika tog prostora. Zbog toga se gazda posvađao s njim, a indirektno izgleda kao da svi penjači nisu dobrodošli, iako se tamo i dalje penje, posebice vikendom. Smjerova ima svakakvih: kratkih, dugih, priječnica i mnogo ih ima, a najteži je 8a+. Vjerujte mi da će vam i oni puno lakši biti jako zanimljivi.
U Hrvatskoj je oskudica slopera i definiranih boulder penjališta i ocjena, pa je odlazak u Meschiu jako koristan.
Informacije o tome kako doći do Meschie ili možda do Roccamoricea prokopajte po internetu, otiđite tamo, penjite i uživajte.
Naše cijelo putovanje od polaska iz luke do povratka kući je bilo super, kao i nova poznanstva. Idemo opet.
Neka trenje bude s vama! Pozdrav!
