:: web časopis o penjanju :: 23. listopada 2018. @ 01:31


REDPOINT   
Novosti   
Reportaže   
Zdravlje   
Interview   
Vremeplov   

ONSIGHT   
Natjecanja   
Klubovi   
KSP   

... za početnike   
Škola penjanja   

HR @ VODIČ  
guide.  
Umjetne stijene  
Smjerovi 8a i>  

Interview:::  datum:: [12/03]  :: cro-climbing.com & Ana Grabovac i Ivana Franceschi



Old school magic Ana & Ivana


Razgovarala i pripremila - Sandra Bakulić

Pripadajuću photo galeriju pogledajte ovdje.

Čast nam je predstaviti i upoznati pionirke hrvatsko - splitskog ženskog penjanja s početka 90-ih, kada je sportsko penjanje kod nas bilo vrlo malo zastupljeno i nepoznato, Anu Grabovac Piccini (rođ. 1970) i Ivanu Franceschi (rođ. 1973).
Općenito se u tako nešto bilo puno teže upustiti nego što je to danas, pa će za neke ova priča izgledati kao šala i razbibriga jer danas sportsko penjanje izgleda puno drukčije nego prije 10-15 godina.
Možda će netko u svemu ovome ipak pronaći inspiraciju za sebe? Bilo kako bilo, za mene su ove cure, žene, majke zavrijedile najviše postolje u svakom pogledu!




Sandra: Kako je sve krenulo?
Ana: mm...davno je to bilo. Došla sam 1990. u Mosor radi planinarenja, uopće nisam znala da postoji slobodno penjanje.
Upisala sam se u alpinističku školu koju su vodili Piljić, Franceschi i Marac...eto. Bila sam s prijateljicom ali ona je poslije odustala.
Ivana: Ja sam došla nešto kasnije...negdje '92, teško je sve to rekonstruirat. Došla sam s rođakom Frenkyjem. U to vrijeme sam se preselila u Split radi fakulteta (kineziološki fakultet o.p.a.), a na Marjanu sam se upoznala sa svima, pa tako i s Anom.
Ana: Ispočetka sam dosta penjala stare klasične smjerove po Mosoru, sa starijim penjačima.
Lagani ali loše osigurani...često su ispadali klinovi sami od sebe.
Sandra: HPD Mosor je tada bio jedino sastajalište penjača?
Ivana: Pa da, ali ubrzo se osnovao SPK Marulianus. Koje ono godine? Mislim 1992...bolje da nas Dani ne čuje.
Zapravo ja nikada nisam ni završila penjačku školu.
Sandra: U to vrijeme je bilo jako puno natjecanja, domaćih i inozemnih na koja ste odlazile...ispričajte nam malo o tome.
Ivana: Na domaćim natjecanjima je bilo skoro i po 50 ljudi...totalna ludnica. Išlo je i staro i mlado, bili smo odlična ekipa.
Iz Splita bi za Zagreb krenulo i do 20 ljudi, cijeli jedan manji autobus. Nismo gledali ni u kakvoj smo formi, niti smo išta kalkulirali...bilo je zabavno!
Ana: Imam negdje po kući i koju medalju, ali ništa ne piše na njima. Dali bi nam ih za nagradu i rekli bi da sami nešto ugraviramo; hehehe. Nagrade su ipak bile u sasvim drugom planu...
Sandra: S obzirom da ste više puta bile prvakinje, viceprvakinje...zaslužile ste i svoje mjesto u reprezentaciji koja je tada bila odlično organizirana.
Ivana: Da, bilo nas je tada više cura u reprezentaciji...Slavica, Silvija...Irena.
Ana: Nekada smo išle zajedno, a nekad odvojeno. Bilo je par svjetskih natjecanja, prvenstvo, kupovi...St Pölten i Villach u Austriji, Frankfurt...išli smo i u Sloveniju...Ljubljana, Kamnik.
Sandra: Što su govorile svjetske face u izolaciji?
Ana: Isabell Patissier* nam je bila najdraža! E ona je bila ludilo...i lipa i odlično penje. Kad je vidiš, oni spoj stine i ženske lipote...ajme gušta.
Ivana: Da, stvarno...nismo mogle imati uvid u sve penjače na svijetu, kako tko penje, ali Issabel nam je stvarno bila number 1.
Bile su tu još Lynn Hill...Catherine Destivelle...i kako se još ona zvala?...Robyn Erbesfield.
Ana: Švicarka Susi Good nam se nije baš sviđala, bila je malo čudna. U St Pöltenu sam provela 7 sati u izolaciji, a Susi je bila pokraj mene i skoro cijelo to vrijeme je vezla goblene; hehehe...bila je nevjerovatno jaka...
Ivana: ...ali nije imala onako ženstveni stil penjanja kao Isabelle!
Sandra: Kako ste uopće trenirale?
Ana: Pa, stalno smo bile na prirodnoj stijeni, umjetnu bi dodirnuli najčešće tek na natjecanju.
Ivana: Sjećam se da je bila tu neka mala daska u gradu, 2x2 metra, sa par hvatišta...to nam i nije bia baš neki gušt!
Sandra: Tamo negdje oko 1996. ste sve manje penjale - što se događalo u to vrijeme?
Ivana: Imala sam dosta jaku ozljedu tetive...vješala sam se o neka hvatišta od zida na svom balkonu i eto, iz čiste zafrkancije...dogodilo se.
Ana: Ivana mi je bila partnerica, a pomiješalo se to i s nekim drugim životnim stvarima i situacijama. Malo po malo smo se sve više udaljavale iz svega, iako smo obje znale da nikada nećemo doista prestat penjat.
Sandra: Ma, radije ispričajte kako je bilo živjeti kao penjač u Splitu tada, početkom devedesetih?
Ana: Bili smo odlična ekipa...svi skupa!
Ivana: Ana, Frenky, Gogo Bonačić** i ja bi odlazili i na penjačke izlete sa Goginim mini morisom!
Svu bi opremu lipo složili da sve stane i samo bi se uputili. Svak bi ponia po 100DM za šoping u Trstu jer u Splitu nije bilo ničeg za kupit od opreme...pičili bi po 7 dana...penjali u Sloveniji i Istri...bilo je super!
Ana: Gogo je inače vozia utrke na Grobniku...pa onda moš mislit kako se mini tresa do Trsta!
Sandra: A Marjan?
Ana: Pa Marjan je bia puno rjeđe zaspitan nego sad. Nedavno kad smo bile gori, nekako ima previše spitova.
Penjala sam prevjesnu Saru, sada preuređenu - sad se više umaram ukapčat sve to nego penjat, nisi navika. Ludo je bilo i u Omišu jer je bilo samo 2-3 takva smjera...
Ivana: Sjećam se jednom smo išli penjat neki dugi u Omišu...sektor poviše policije. Svaka je naveza krenila u svoj smjer i ja sam se popela nekih 20m da bi došla do prvog spita ali mi je još falio metar da ga mogu ukopčat, a polica koju sam držala mi je s vremenom postajala sve manja i lošija...a nije bila baš neka lagana ocjena...na kraju me spasila ekipa iz druge naveze.

Tamo negdje 1993. su Frenky, Matan i ekipa slučajno otkrili penjalište u Brelima...uu kakva je to bila vijest. Jedno vrijeme čak nismo htjeli nikome izvan Splita govoriti za Brela; hehehe. Inače nismo imali drugih penjališta, a bio je i rat.
Sjećam se...penjale smo Anju na Marjanu kad smo čuli topovnjače kako gruvaju negdje s mora...nama je tu izgledalo skoro najsigurnije...

Ana: Da, i Paklenica je bila zatvorena. Mislim da je to bia najveći minus našeg penjanja. Otvorila se tek tamo oko 1995-96, Ivana se ubrzo ozljedila, a ja sam ipak sa Danijem (Anin suprug o.p.a.) penjala u nekoliko navrata duge smjerove.
Sandra: Ne trebam ni pitat je li na Marjanu bila gužva kao i na natjecanjima?
Ivana: Prije se dolazilo na Marjan penjat bez ikakvog dogovora, uvijek je nekoga bilo. Sa svakim si moga penjat i svi smo bili u istom filmu - ekipa.
Ana: Čini mi se da je prije sve skupa bilo zabavnije nego sada.
Sandra: Hajde mi malo još usporedite penjanje i penjače onda i sada?
Ana: Prije ne bi prošao vikend a da nas barem 10-ak iz Splita ne bi otišlo negdje penjat...onako svi skupa. Čini se da sada toga puno manje ima.
Uvijek smo se žalili kako Split nema umjetnu stijenu, a sad je možda bolje da je nikada nije ni dobia...mlađi penjači danas skoro da neznaju di će sa snagom, umjetna stijena je na neki način nešto slično teretani.
Ivana: Mi smo po cijeli dan bile na Marjanu, ni škole ni kuće; hehehe. Bia bi gušt zapalit duvan i gledat u more ispod stine...ka djeca cvijeća.
Sandra: Kako vam izgleda današnja ženska scena u usporedbi s onom vašom? Kako je ženama bilo napredovati u ono vrijeme i jesu li vas muške kolege poticale?
Ivana: Ma bilo je sve ok - najviše nas je podupirao Frenky! Uvik je vika ajde rodice!...ajde!
Ana: hehe...glavna parola mu je bila - Jaka si ko krava! Hahaha...
Ivana: A današnja scena? Bila sam na boulder natjecanju na Mertojaku u gledalištu i većinu cura uopće nisam ni poznavala...
Ana: Čini mi se da dosta njih veći dio vremena provodi na boulderu - baš ih i ne stignemo upoznati.
Sandra: Ana, kako je danas penjati s obzirom da si uz sve promjene koje su nastupile ujedno i majka dvoje djece?
Ana: uuu, puno je drukčije. Prije sam po Marjanu neke smjerove i solirala...Glatku iluziju. Šta si mislia?...ma nisi o ničem razmišlja?...hehe
Ivana: ...brige Anu!
Sandra: Ugodno se odužila ova naša priča...s obzirom da vas viđamo zadnjih dana na Marjanu...da li to znači come back Ane i Ivane; hehe?
Ivana: Pa kupila sam baš nedavno nove Testarosa penje - znači li to come back?...ma uvijek ćemo nas dvije penjat, ne možeš nikad skroz prestat...
Ana: ... (šuti...smješka se)


Puno bih se zahvalila Ivani i Ani na pronađenom vremenu da nam donekle dočaraju tadašnje penjačko doba, kako se onda žarilo i palilo. To carice, to rodice, jake ste ko ...
Također bih se zahvalila Ivanu Lisici na pruženoj pomoći prilikom izrade ovog interviewa.


* Isabelle Patissier (rođ. 1967. - FRA), prva žena koja je ispenjala smjer s ocjenom 8b (Sortileges, Cimai, Francuska, 1988.)
** Goran Bonačić Gogo je tragično poginuo u domovinskom ratu. Po njemu je ime dobio smjer Bono u Omišu.




Svi članci::: Datum Naslov &
 
[12/03]Old school magic Ana & IvanaAna Grabovac i Ivana Franceschi
[08/02]eXtreme na BračuIvo Ljubetić Šteka
[06/02]Penjanje je igra pokretaIvica Matković

   CYBER CLIMBER
  Forum
  pronađen...
  potraznj...
  sta misl...
  karin -...
  dabrovi?
   Fotografije
   Video Clips
   Linkovi



   OPREMA
   Mali oglasi
   Lost/Found

   cro-climbing.com
   Marketing
   Kontakt

   NEWSLETTER

e-mail:

Stranice trenutno čita
26
surfer(a)