| Zoran: |
Od kada penješ i kako si počeo? |
| Matan: |
S penjanjem sam počeo 1982. godine, mada sam prije toga bio aktivan kao špiljar i moje prvo penjanje je bilo unutar jama. Penjao sam stijenu u jami da bi došao do rupe koja vodi dalje u jamu. To je bilo moje prvo speleološko penjanje, koje bi ja nazvao speleo alpinizmom. |
| Zoran: |
Što te "potjeralo" van jama? |
| Matan: |
Oduševio sam se kako je lijepo popeti se, pa sam upitao špiljare bi li ja mogao u alpinističku školu. Na to su špiljari rekli "ma šta ćeš među te alpiniste", a alpinisti "ajde tamo među gubu špiljarsku" - u šali, naravno. To se sve događalo u HPD Mosor, dok se nije pojavio Ivica Piljić koji me je nagovorio i tako sam službeno 1984. završio alpinističku školu.
E, ali ja sam se penjao i prije završene škole - prije sam se popeo na Mt. Blanc nego što sam završio alpinističku školu. |
| Zoran: |
Čuo sam da ti mama i nije bila baš za to da se baviš "opasnim" sportovima i da te je na razne načine nastojala odvući od speleologije i alpinizma. Kakvo je stanje danas? |
| Matan: |
Mater se, valjda godine čine svoje, pomirila sa sudbinom. |
| Zoran: |
Kako si provodio svoje slobodno vrijeme? |
| Matan: |
Kao špiljar i planinar, dok su drugi išli vani u grad, u disko, ja bi svaki vikend prespavao na Mosoru, Kozjaku, na nekom planinarskom domu u vreći za spavanje ili bi išli moj tadašnji najbolji partner Mladen Mužinić i ja u osvajanje novih jama i špilja. Bio nam je đir obarat rekorde, obilazit sve nove jame i što bi jama bila dublja to bi nama bilo zanimljivije.
To mi je bilo malo i onda sam na završetku špiljarske škole na velikoj Gajni na Mosoru, gdje je jedna livada pored jame trčao absail put dole i penjao se po konopu, te se mjerio na štopericu. Za to vrijeme su drugi igrali na balun, a ja bi jedva čekao da im upadne balun dole u Gajnu i to po mogućnosti da im upadne na dno. Tada bi išao dole po njega i to po pet-šest puta.
Na taj način sam iz te svoje lude ideje i dobivao, malo po malo, snagu i kondiciju i kada sam završio alpinističku školu odmah sam penjao (6+/7).
Odmah sam penjao najteže smjerove, ono što je bilo suludo u gorskoj službi spašavanja, smjer Lastin, smjer Smrti, na 10-20 bora ja bi išao to popeti slobodno, kao da je najzaspitanije i da se spit koji drži tri tone nalazi svako metar i po do dva.
|
| Zoran: |
Jesi li ti onda naš prvi slobodni penjač ili je bilo još poklonika? |
| Matan: |
Ne, prije mene su penjali Jasen Boko i Edo Retelj, ali oni nažalost nisu ostali skroz u tom điru. Vidio sam da je to ekipa koja ima nove vizije alpinizma i slobodnog penjanja pa sam im se pridružio. |
| Zoran: |
Kada govorimo o razvoju slobodnog penjanja uvijek se spominje 1985. godina i natjecanje u Bardonechiji kao prekretnica nakon koje je nastao "penjački bum" svugdje u svijetu. Jesi li i ti učestvovao na tom natjecanju? |
| Matan: |
Ja sam se natjecao kao predstavnik Hrvatske, a predstavnik Slovenije je bio Tadej Slabe. Mislim da je iz svake Republike nastupio po jedan penjač. |
| Zoran: |
To znači da si ti prvi Hrvatski natjecatelj... |
| Matan: |
Da. Od Hrvata sam jedino ja nastupao u to vrijeme, dok je Ivica Piljić djelovao kao sudac. |
| Zoran: |
Kakva je bila atmosfera na natjecanju u Bardonechiji i što se događalo dalje; sudeći po organizaciji natjecanja na Marjanu već '86. i nije trebalo mnogo vremena za razvoj. |
| Matan: |
Da, 1985. godine na Kleku - poslije natjecanja u Bardonechiji, koje je bilo prvo natjecanje u sportskom penjanju, sastali su se slobodni penjači iz Hrvatske i Slovenije. Mi smo kao mladići i početnici u tome skužili taj trend u europi i svijetu i odlučili smo gurat to slobodno penjanje. Nastojali smo zavrtit tu i tamo koji spit za bolje osiguranje, da pokušamo slobodno popeti ono što su naše starije kolege alpinisti prošli zabijajući klinove.
Nakon toga se rodila ideja između Ivice Piljića i mene da i mi napravimo natjecanje budući da smo vidjeli kako to funkcionira u Italiji. Natjecanje smo napravili i to je bilo četvrto održano natjecanje u svijetu do tada. Natjecanje je bilo međunarodnog karaktera jer je tu bilo i par penjača iz Njemačke i Italije, Slovenije...natjecanje je bilo super i kvalitetno organizirano. |
| Zoran: |
A atmosfera u Bardonechiji? Kako je bilo nastupati na prvom natjecanju u svijetu među tolikim svjetskim facama i navijačima za koje se priča da ih je bilo preko tri tisuće? |
| Matan: |
Pa sigurno je bilo 3-4 tisuće gledatelja, navijalo se, ali ja sam tu nastupio kao out sider. Morao sam se natjecati protiv Stefana Glowacza, Godofija, Jean-Baptist Tribouta i tadašnjih velikih faca...i kako bi ti rekao, to ti je isto kao da netko tek počne igrat balun u prvoj momčadi Hajduka, a mora se tuć sa Brazilom i Argentinom. Učio sam i gledao kako se oni penju, kakvu tehniku koriste, kakvi su im treninzi. U biti, tada vidiš kako čovjek mora posvetit cijeli život za to slobodno penjanje, kako bi mogao savladati neki detalj. Oni su totalno posvetili svoj život tome, od načina života, hranjenja, do samog penjanja. |
| Zoran: |
Kada si već spomenuo prehranu, da li paziš na ishranu ili jedeš sve živo? |
| Matan: |
Ja ne pazim na prehranu, jer mene mnogo troši visinski posao.
Ti visinski radovi su jedini moj posao, glavna egzistencija u životu za preživljavanje i hranjenje obitelji i da bi uopće mogao egzistirati kao penjač i kupovati svu tu opremu. |
|
|
| Zoran: |
Znači da ti zapravo živiš od penjanja, tj. od visinskih radova. |
| Matan: |
Ja živim od visinskih radova, a ne od penjanja jer je to velika razlika. To ti je isto kao da rečeš da Lenox Louis, boksač, živi i kupuje sebi rukavice i plaća sebi teretanu i ring zato što je izbacivač u nekom disko klubu.
Ali, ja se nadam da će naši momci danas lakše i bolje pronaći sebe i ako sponzori budu imali interesa, moći živjeti od penjanja, koliko toliko, da ne moraju kupovati barem nužnu opremu koja je potrebna i potrošna...penjačice, pojaseve, konope... |
| Zoran: |
Koji su ti hobiji osim penjanja? |
| Matan: |
Volim pse, ali pustolovne utrke mi oduzimaju dosta slobodnog vremena tako da sam u zadnje vrijeme čak i zapustio penjanje da bi se mogao pripremati za te utrke. |
| Zoran: |
Od kada ideš na utrke? |
| Matan: |
Od 2000. godine i od tada sam sudjelovao na 90% utrka u Hrvatskoj. Zapravo, mislim da nisam bio samo na dvije. |
| Zoran: |
Bio si i na dosta penjačkih ekspedicija, reci mi nešto o tome? |
| Matan: |
Ekspedicije su malo zastale, ali prije smo bili, '97. u SAD. Tu sam se priključio u projekt pokojnog Darka Dulara, "velike stijene svijeta". On je bio jedan odličan alpinist i slobodni penjač iz Zagreba, te jedan od začetnika penjanja u Zagrebu. Njegovom zaslugom je napravljena boulder dvorana Sutinjska Vrela u Zagrebu, a bio je prvi Hrvat koji je počeo izrađivati umjetna hvatišta.
Projekt je započeo 1996. a naša ideja i želja je bila da na svakom kontinentu popnemo ako ne najvišu stijenu, onda najznačajniju po nečemu npr. po težini i da napravimo svoj vlastiti smjer. Projekt je započeo na Grenlandu onda smo išli u SAD gdje smo se popeli na El Capitan, međutim tamo je Darko Dular zbog nepažnje nastradao i preminuo.
Nakon što smo popeli tehnički jedan dobar smjer koji se zove Zodiak u El Capitanu, on je u jednoj maloj stijeni u od 45 metara ne osiguravajući se dobro, stavljao je vrlo malo frendova u pukotinu, pao sa visine od osam metara i oštetio vratnu kralježnicu. Oživljavali smo ga i prenijeli do mjesta odakle je odvezen helikopterom u bolnicu. Došla mu je žena, ali on nije dolazio sebi i kasnije je preminuo.
Iako nisam bio njegov stalni partner, skoro sam se ostavio penjanja jer je to za mene bio veliki šok.
Nakon toga, '98. prijavio sam se na hrvatski penjački kup i pobijedio. Održano je šest natjecanja, a ja sam imao 3 pobjede, 2 druga i jedno treće mjesto. To me je vratilo u penjanje i onda smo 1999. išli u Afriku.
Boris Čujić je pronašao jednu super stijenu u Sahari, Kagatondo ili u prijevodu na naš jezik Đavolji toranj (stup), koja je cca 800 metara visoka. Tamo smo napravili smjer Kroatika od 18 dužina. To je po meni najjači smjer koji sam ikada napravio prvenstveno, skupa sa Borisom i Elvirom Sulićem, gdje sam popeo (7a) prvenstveno, 18 dužina na +40°C.
|
| Zoran: |
Da li je teško pronaći sponzore koji će financirati ekspedicije? |
| Matan: |
A super je teško pronaći sponzore! Gdje god sam išao, i u Ameriku i u Afriku ja sam viseći, radeći, pituravanjem, pranjem prozora i gdje se god trebalo popet, zarađivao. Dobio bi nešto sitno od turističke zajednice ali recimo karta košta 1000 dolara, a ja dobijem 100 i za ostalo se sam moram pobrinut. Da ne govorim o tome da tamo moraš i živit dva mjeseca, moraš imat i džeparca, hrane i više se istrošiš sam nego što skupiš od sponzora. |
| Zoran: |
Soliranje. Jesi li ikad solirao i što te vuče tome? |
| Matan: |
Da, solirao sam. Što me vuče...a neka znatiželja, samodokazivanje i isticanje, da vidiš kako funkcioniraš, da vidiš koliko si mrtav hladan, moglo bi se reći. |
| Zoran: |
Da li si imao publiku prilikom soliranja? |
| Matan: |
Nije bilo publike, bio bi sam na penjalištu, ali ekipa bi me otkrila. Slučajno bi netko zalutao pa bi me vidio. Tako su me otkrili i na Marjanu kada sam solirao smjerove tipa Ivin tavan i Hong Kong. Otkrio me Ivica Piljić i valjda me špijao materi i curi i onda nisam smio to radit.
I ne samo radi toga, nego sam kasnije i sam shvatio koliko je to ogromni rizik. Držiš se za kamen i to je ok, ali kad ti već misliš da će taj kamen, grif, oprimak, puknit e onda ti je to ono...tako da sam solirao par smjerova po Marjanu i za to vrijeme '84, '85, to je bilo suludo teško. To je isto kao da netko sada solira (-10). |
| Zoran: |
Da li ti je to najteže što si solirao? |
| Matan: |
To mi je najteže što sam solirao na maloj stijeni, dok mi je najteže soliranje bilo u Aniča kuku, smjer Klin (7a), 350metara. |
| Zoran: |
To je ipak smjer od 350 metara, za razliku od ovih marjanskih od 20-ak metara visine. Što ti je za čitavo to vrijeme bilo u glavi i da li si pomišljao na odustajanje? |
| Matan: |
Ja sam imao jednu ideju i pristup, prije toga sam vježbao na Marjanu. Sve što idem gore moram znat i odpenjat. Pa sam mislio da ako ne budem mogao napredovat u detalju ću to odpenjat. Međutim, kada sam ušao u smjer, nema tu više ni odpenjavanja ni povratka, vidiš da si sve visoćije, moraš bit koncentriran na kamen, na svaki pokret ruke i noge i samo mislit na to. I sve ostalo zaboraviš. |
| Zoran: |
Jel' te bila trta? |
| Matan: |
Ne, dapače. Kasnije kada vidiš kako ti to super ide ti si u feelingu i s takvom lakoćom penješ da sam to lakše savladao nego kada sam imao konop. Dobiješ jedan takav feeling koji te vuče. Sad koliko je on dobar - dobar je dok ne napraviš grešku. I onda se možeš pozdravit sa životom...sulud čin. |
| Zoran: |
Osim što si solirao smjerove, priča se da planiraš solirati Koteksov neboder u Splitu. A reci mi usput i nešto o soliranju svjetionika na Katalinića brigu. |
| Matan: |
Trebalo je nešto montirat gore kada je bio dan pomoraca. Jedan tip je htio napravit happening i onda je posudio od balon kluba onaj plamenik što stvara topli zrak. Oni su mu posudili tu opremu, plameni grijač, boce i sl. i trebalo je postavit plamenik na vrh svjetionika, ali kako je gore na vrhu kupola zatvorena onda sam se ja trebao popeti, a oni su mi dodali taj plamenik. Onda sam na kraju ja sjedio na vrhu i držao plamenik koji je izbacivao plamen 15-20 metara u zrak. To je trajalo nekih sat vremena, a simbolika je bila prikazati način rada svjetionika u staro doba, te pozdrav svim pomorcima i poginulima.
Nakon sat vremena pojavili su se i specijalci i vatrogasci. Vjerojatno organizator nije obavijestio nadležne. Kasnije je sve ispalo u redu i svi su se smijali ...
Soliranje nebodra mi je ideja već od prije dvije godine. Vidio sam Alena Roberta koji je za mene jedna svjetska faca koja to stalno radi i dobio ideju. Napravio bi taj projekt humanitarnog karaktera, tako da nosim ime nekog sponzora, a da on uplati lovu za dječju bolnicu i sl.
|
fotka svjetionika sastavljena iz dva dijela ... |
Koteksov neboder ... |
|
| Zoran: |
Što će ti žena reći na to? |
| Matan: |
Reći će da je to još jedna suluda ideja, počevši od svetog Duje pa nadalje. |
| Zoran: |
Svetog Duju ti redovito penješ. Da li je razlog taj što nitko drugi neće ili je to tvoja želja? |
| Matan: |
Meni je to uvijek bio i gušt i izazov. Zadnjih 5 godina sam se popeo 10 puta na kampanel, ne računajući još dva puta kada sam piturao križ na vrhu u zlatnu boju.
To sam napravio besplatno i to je jedan moj doprinos gradu.
Penjući se 10 puta gore primijetio sam da je križ u lošem stanju, da je počeo ruzinavit i da mu otpada boja. Križ je lijep, velik je 4 metra, pa sam ga odlučio sredit. |
| Zoran: |
Imaš li neki poseban penjački trening? |
| Matan: |
Ja bih htio trenirati ali dođeš umoran sa posla i nemaš vremena. Posao koji radim daje mi nekakvu opću kondiciju, a da bi postigao svoj nivo trebalo bi mi barem mjesec dana da se upenjem. Inače najjača strana mog penjanja je brzo penjanje. |
| Zoran: |
Kada si započeo sa big wall speed climbing natjecanjima? |
| Matan: |
Prije tri godine kada je održano takvo prvo natjecanje u Hrvatskoj, u Paklenici. To je inače ideja Borisa Čujića, da se na taj način još više popularizira NP Paklenica i njegove predivne stijene. To je prvo takvo i jedino natjecanje u svijetu koje svake godine ima sve više naveza i svake godine sudjeluje sve više država. |
| Zoran: |
Što bi trebalo napraviti za popularizaciju sportskog penjanja u Hrvatskoj? |
| Matan: |
Mislim da bi penjače trebalo koristiti mnogo više u promidžbene svrhe, u raznim reklamama i sl. Natjecanja na otvorenome koja su se počela održavati su super ideja ali je to premalo.
Glavni problem je taj što kod nas za "treće sportove" ima premalo sluha u potpori i logistici, a oni ne traže puno. Traže da ih se samo malo pomogne i davali bi sigurno mnogo bolje rezultate.
Nama trebaju zavidjeti drugi sportaši iz svih drugih sportova na tome što smo mi uporni i što uistinu volimo ovaj sport. |
| Zoran: |
Tvoj životni moto? |
| Matan: |
Za mene je penjanje sreća, iliti climbing is happiness. |
| Zoran: |
Anegdota |
| Matan: |
Prije neki dan dok sam čistio staru kulu Kamerlengo, u Trogiru, zanimalo se par djece i gledali su me. Ja sam ih upitao "dečki, odakle ste", a oni su rekli jedan da je iz Varaždina, a ovaj drugi da je iz Zagreba. Idu drugi-treći razred. Jedan od njih kaže, "stićek, ja da imam opremu i ja bi se isto tako popeo". Onda sam se ja spustio jedno 3 metra iznad njihovih glavica i rekao "ajde dodaj mi ruku". On mi je dao ruku, a ja sam se okrenuo glavom prema dolje u stilu spidermana. Uhvatio sam ga, imao je sigurno 30-ak kg, te ga digao gore. On se uplašio i počeo je vikat "pusti me pusti me", a ja sam mu rekao "a rekao si da kad imaš opremu da bi se i ti isto tako popeo, a sada lipo sjediš na meni i neće ti bit ništa. Ja ti se zovem Ivica, a kako se ti zoveš? Ja se zovem Marsel. Evo vidiš Marsele, ovako bi i ti visio da imaš opremu". Onda sam ga spustio i oni su ostali bez teksta i dalje su me gledali. Onda su se počeli i penjuckat po zidinama koristeći one fuge... |
| Zoran: |
Regrutiraš mlade penjače! Imaš li djece? |
| Matan: |
Imam sina Roka, od 9 godina. |
| Zoran: |
Pokazuje li on ambicije prema penjanju? |
| Matan: |
Malo je velik za svoje godine i pokazuje ambicije za atletiku i košarku, ali voli i penjanje.
Recimo da je umjetna stijena 90% djece bi ti se počelo penjat. Tu je naše blago i budućnost razvoja. Kada bi imali temeljne i najminimalnije uvjete za rad sa tom djecom, uz jednu zabavu bi mogli puno toga napravit i izgradit jedne super penjače.
|
| Zoran: |
Hoćeš reći da ne treba zahtijevati punoljetnost da bi se počelo s penjanjem nego "od malih nogu"? |
| Matan: |
Od malena, na taj način da se kroz igru i penjanje koje je za mene baš jedna igra pokreta pokaže djeci što je opasno, a što nije. Treba im pokazat sve smjernice raznog penjanja od malih stijena i bouldera do velikih stijena, umjetnih stijena itd.
Treba im pojasnit i dobre i loše strane penjanja na vlastitom primjeru i objasnit da u slučaju neuspjeha stijena neće pobjeći. Ona je uvijek tu, a ti si taj koji će se bolje pripremit, doći ponovno bolji i jači, te nanovo okušati sebe u toj situaciji. |
| Zoran: |
Jesi li i sam takav ili forsiraš? |
| Matan: |
Pa sada jesam takav, ali prije nisam bio jer nemaš od nikoga nikakve pomoći ni savjeta, tako da sam mnogo toga morao ispeći na vlastitim pogreškama i neiskustvima, traženjima i znatiželji. Da sam imao nekoga sa iskustvom bilo bi mi puno lakše i npr. ne bi solirao bez adekvatne pripreme. |
| Zoran: |
Ima li nešto što bi trebao spomeniti, a da te nisam pitao? |
| Matan: |
Treba spomenit ovo...da smo rođeni na ovoj planeti i da je ona mala i da se treba svugdje popet! |
